Kada bi srpska preduzeća danas morala da plaćaju za svaku tonu gasova staklene bašte koje ispuštaju u atmosferu, samo Elektroprivreda Srbije bi, prema nekim procenama, morala da se odrekne oko 220 miliona evra godišnje. Ulazak u takozvani sistem trgovine emisijama tim gasovima, „okrivljenim” za klimatske promene, Srbiju očekuje kad-tad po ulasku u Evropsku uniju. Za cenu gasova staklene bašte svakako se očekivalo da u dogledno vreme poraste, možda i višestruko. NJen skok je suštinski neminovan nakon što je na nedavno završenom samitu u Parizu postignut međunarodni sporazum o borbi protiv klimatskih promena. Na tom skupu je 195 država stalo iza ocene da je globalno zagrevanje možda i najveći izazov čovečanstvu, za koji se i Srbija polako priprema. Te pripreme će biti skupe jer, osim EPS-a, dozvole za ispuštanje gasova staklene bašte plaćaće i toplane i privatne kompanije, ukupno oko 130 postrojenja. Svi oni zajedno nisu ni blizu EPS-u po nivou otrova koji ispuštaju iz dimnjaka, mada to ne znači da će izdaci za neke od njih biti zanemarljivi. A EPS ima dovoljno finansijskih problema i bez ovog ceha, koji može umanjiti jedino investicijom u savremene tehnologije, što opet košta. Ni to nisu sve mere koje bi Srbija trebalo da preduzme radi suzbijanja efekata klimatskih promena. Koliko će nas to zapravo stajati, neće se znati barem do iduće godine, kada bi trebalo da bude započeta izrada nacionalne strategije. Oni koji bi punjenju nacionalne kase i razvoju srpske industrije dali prednost nad ekologijom ipak nemaju razloga da se nerviraju zbog sporazuma sa samita u Parizu. Srbiji njime nije nametnuta nijedna obaveza povrh onih koje je već preuzela. Za te mere bi sad, štaviše, mogla dobiti i nešto više novca iz fonda utanačenog za pomoć zemljama u razvoju. Mada, to nije verovatno jer ima i ugroženijih, bez obzira na to što smo prema istraživanju Globalnog indeksa klimatskog rizika u 2014. godini bili zemlja najizloženija ekstremnim vremenskim uslovima, za kakve se veruje da su odgovorne klimatske promene. I kada bismo odustali od bilo kakvih ulaganja kojima bi se ublažio njihov udar, klimatske promene bi nas svakako skupo stajale, upozoravaju naši sagovornici iz Srbije koji su bili na samitu u Parizu. Suše, požari i poplave, koje su podstaknute globalnim zagrevanjem, u proteklih 15 godina koštali su nas više od pet milijardi evra, kaže Danijela Božanić, iz Ministarstva poljoprivrede i životne sredine. Zdravstveni troškovi zbog bolesti izazvanih gasovima iz postrojenja na ugalj, koje smatraju glavnim uzročnicima klimatskih promena, u Srbiji iznose najmanje 1,8 milijardi evra godišnje, računica je Saveza za životnu sredinu i zdravlje (HEAL), na koju podseća i Miroslav Tadić, iz Programa za razvoj Ujedinjenih nacija (UNDP). Energetski sektor biće ključno bojište za ispunjavanje nacionalnog doprinosa Srbije globalnom ublažavanju klimatskih promena, plana kojim smo obećali da ćemo emisije gasova staklene bašte smanjiti za 9,8 procenata u odnosu na 1990. godinu. Promene podrazumevaju, napominje Božanićeva, primenu novih tehnologija za povećanje energetske efikasnosti. Laički rečeno, trebalo bi da odbacimo prepotopske sisteme proizvodnje energije i da dovedemo u red distribucionu mrežu, kroz koje struja i toplota „cure” umesto da stižu u domove. Tako bismo energente trošili manje nego sada i utoliko manje zagađivali atmosferu. Ali, neki od zastarelih termoenergetskih pogona moraće biti ugašeni. – Važni su i obnovljivi izvori energije, iz kojih ćemo do 2020. dobijati 27 odsto struje i toplote. Sad smo na 21,2 procenta. Tehnologija za obnovljive izvore energije nije više skupa kao što je ranije bila, tako da njihova upotreba postaje sve isplativija u poređenju sa fosilnim gorivima poput uglja – kaže Božanićeva. Ali, sve dok je cena struje i toplote iz uglja ovako niska, priznaje ona, teško da će iko kupovati energiju iz obnovljivih izbora. Da li postepeno odustajanje sveta od energije iz uglja znači da će se Srbija poslužiti i nuklearnom energijom, Božanićeva ne može da kaže. – Čini mi se iz svih zvaničnih i nezvaničnih kontakata da to nije verovatno. Elektrana na nuklearni pogon nema ni u nacionalnoj strategiji energetike od 2025. do 2030. godine – kaže Božanićeva. Mnogi se, međutim, plaše da je od izostavljanja nuklearki iz te strategije važnije to što nije obnovljen moratorijum na njihovo podizanje, koji je istekao ove godine. Pošto nisu izričito zabranjene, ostao je prostor da se nuklearke možda ubace u strategiju.