Sada, pregovarači o klimi ponovo su se sastali - ovoga puta u Parizu sa jednako velikim očekivanjima o sporazumu. Ovaj put su, međutim, šanse za postizanje čvrstog dogovora dobre. Prisustvujem skupu, kao danski ministar zadužen za pitanja klime, i verujem da će ovogodišnja konferencija obeležiti trenutak kada je svet postao ozbiljan da globalno zagrevanje stavi pod kontrolu.
Politički ambijent je prilično drugačiji u odnosu na onaj od pre šest godina. U vreme konferencije u Kopenhagenu, svet se teturao zbog globalnih finansija, istaknuti političari su se pitali da li ljudske aktivnosti izazivaju klimatske promene, dok su industrijske grupacije vodile kampanje protiv obavezujućih smanjenja emisija.
Danas se globalna ekonomija oporavlja, stručnjaci za klimu odbacili su i poslednje sumnje o uzrocima klimatskih promena, dok je biznis zajednica ušla u borbu na strani životne sredine. Godine 2009. zeleni biznis lideri mogli su se izbrojati prstima jedne ruke. Danas su izrasli u vojsku. U novembru je, na primer, Goldman saks najavio da će u zelenu energiju do 2025. investirati 150 milijardi dolara.
Dinamika samih pregovora u osnovi se promenila. Nije više cilj postići sporazum kojim će se državama diktirati da smanje emisije; umesto toga gradimo okvir za smanjenje emisija koji bi vladama dozvolio da u ime svojih zemalja ponude šta mogu. Ishod je da države pojedinačno vode ka postizanju dogovora. Shvatile su da bi posledice nečinjenja bile strašne i da će se smanjivanje emisija dugoročno isplatiti.
Znaci napretka se svuda vide. Prošle godine su, na primer, Sjedinjene Države i Kina postigle bilateralni sporazum o borbi protiv klimatskih promena. SAD su prihvatile da do 2025. svoje emisije ugljen-dioksida smanje za 26 do 28 odsto, dok se Kina složila da oko 2030. dostigne vrhunac emisija, posle čega bi počela da ih smanjuje.
Ovaj novi pristup je prilično proširio razmere pregovora o klimi. Sporazum u Parizu trebalo bi da obuhvati više od 180 zemalja i da pokrije najmanje 90 odsto globalnih emisija ugljen-dioksida. Poređenja radi, Protokol iz Kjota iz 1997. pokrio je manje od 15 odsto globalnih emisija.
Istini za volju, mnogo više može i treba da se uradi. Danska će nastaviti da se bori protiv klimatskih promena. U narednih 25 godina globalna tražnja za energijom uvećaće se gotovo za trećinu, pretežno u zemljama koje nisu članice OECD-a poput Kine i Indije i moramo osigurati da se na ovu potražnju odgovori na što je moguće održiviji način. Organizacije kao što je Međunarodna agencija za energiju mogu igrati čak i veću ulogu u tranziciji ka čistoj energiji.
Međunarodna zajednica je izgleda na putu da dostigne cilj iz Kopenhagena i godišnje izdvaja 100 milijardi dolara za finansiranje klime u zemljama u razvoju do 2020. Da bi to bilo postignuto, moraćemo da upregnemo moć tržišta, maksimalno koristeći javne fondove za privlačenje privatnih investicija. Danski klimatski investicioni fond, kroz koji vlada investira zajedno sa danskim penzijskim fondovima u klimatske projekte na dobrobit danskih kompanija može poslužiti kao primer za to.
Napor bi takođe obuhvatio postepeno ukidanje zamenskog fosilnog goriva kao i razvoj novih finansijskih alatki za motivisanje ulagača kako bi im se pomoglo da sami rešavaju probleme, bez oslanjanja na javne fondove.
Sporazum u Parizu bi uspostavio dugo traženi okvir kojem svetu treba kako bi se smanjile ukupne
emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte. I dok bi on bez sumnje označio uspešan zaključak o borbi protiv klimatskih promena, takođe bi doneo stabilnu osnovu za globalnu tranziciju ka zelenoj ekonomiji.
Autor je danski ministar za energetiku, komunalne usluge i klimu