INTERVJU
Milica Momčilović
Svi koji danas neprestano klikću i slikaju digitalnim fotoaparatima i mobilnim telefonima ne shvataju da je pre samo petnaest ili dvadeset godina tehnologija CCD kamera koja se danas koristi u svim mobilnim uređajima bila ekstremno skupa, koštala je na milione dolara i bila je ekskluzivna astronomska tehnologija koja se koristila samo na kamerama velikih teleskopa kao što je „Kit Pik” u Arizoni ili teleskopi u Čileu. To je samo jedan primer promena koje čak i izuzetno apstraktna nauka unosi u naš svakodnevni život – kaže prof. dr Milan M. Ćirković. Naš sagovornik je astrofizičar, astrobiolog, kosmolog i filozof. Diplomirao je teorijsku fiziku na Fizičkom fakultetu u Beogradu, doktorirao je na Državnom univerzitetu Njujorka u Stoni Bruku, u SAD. Radi kao naučni savetnik u Astronomskoj opservatoriji u Beogradu, profesor je na Departmanu za fiziku, Univerziteta u Novom Sadu i saradnik Instituta za budućnost čovečanstva pri Oksfordskom univerzitetu. Objavio je više od stotinu naučnih radova i nekoliko knjiga, među kojima „The Astrobiological Landscape” (Cambridge University Press) i „Global Catastrophic Risks” sa Nikom Bostromom (Oxford University Press, srpski prevod u izdanju „Heliksa” iz Smedereva).
Kako napreduje evropski projekat svemirskog teleskopa „Milanković”?
Evropski projekat Bellissima se ostvaruje na Astronomskoj opservatoriji u Beogradu, našoj najstarijoj naučnoj instituciji. U okviru ove „Beogradske inicijative za svemirsku nauku, instrumentaciju i astrofiziku” (kako glasi grub prevod akronima), počev od 2009. godine, između ostalog, smo dobili sredstva za izgradnju teleskopa srednje veličine, koji treba da bude postavljen na Vidojevici kod Prokuplja, maltene jedinoj preostaloj lokaciji u zemlji koja zadovoljava kako klimatske, tako i uslove minimalnog svetlosnog i aerosolnog zagađenja. Na Vidojevici se već nalazi jedan manji teleskop veličine 60 centimetara koji se koristi i daje nam fine rezultate. Novi teleskop, veličine 1,45 metara, nosiće ime Milutina Milankovića, po uzoru na druge teleskope u svetu koji nose imena značajnih astronoma iz istorije, počev od grčkog Aristarha do Hablovog svemirskog teleskopa. Ostvarenje projekata traje nešto duže od planiranog zbog raznoraznih birokratskih razloga, ali na sreću to je sada rešeno. Teleskop se gradi u Austriji i trebalo bi da bude završen do maja 2015, čime će ovaj veliki i značajan evropski grant biti uspešno i kompletno realizovan. O istorijskom značaju projekta ne treba posebno govoriti – kod nas se opservatorije, manje ili veće, grade jednom u 50 ili 30 godina. Podrška koju smo dobili od kolega iz regiona i partnera iz EU jasno govori da je reč o projektu od najšireg značaja – te se nadamo da će problemi na koje smo naišli sa domaćim institucijama zbog izgradnje paviljona za smeštaj ovog jedinstvenog instrumenta biti uskoro prevaziđeni.
Koliko je međunarodna saradnja bitna za našu naučnu zajednicu?
Apsolutno je ključna. Za nauku, istraživanje i razvoj, delove prosvete koji imaju istraživački potencijal, izdvajanja su ekstremno mala. Po dobijenim sredstvima iz budžeta nalazimo se, nažalost, na samom dnu Evrope. Međutim, i tako mala sredstva prilično su neracionalno korišćena u prethodnom periodu. Uvek je bilo nekoliko megalomanskih projekata, poput akceleratora u Vinči,
koji su gutali najviše i od te male svote izdvojene za nauku. Sa jedne strane, u čisto finansijskom smislu, učešće u međunarodnim projektima može da nam donese samo dobrobit, sa druge strane, mnogo veći su indirektni benefiti koji su zasnovani na obuci i treningu ljudi. Naši studenti kada izađu sa fakulteta poseduju neka teorijska znanja ali veoma malo predstave o tome kako realno nauka i samo istraživanje izgleda. To je prilika da se tokom radionica, skupova i treninga koji prate sve značajnije međunarodne projekte, upoznaju sa načinom rada i sa kulturom koja odlikuje velike svetske naučne centre i tako budu osposobljeni za ozbiljan rad na ovim prostorima. U krajnjoj analizi, to je jedino i u duhu same nauke koja je bila, jeste i ostaće istinski globalna.
Koliko ekonomija utiče na nauku?
ostojanje ljudskih i materijalnih resursa je neophodan uslov za napredak u bilo kojoj oblasti, pa i u nauci. Ali, to ne znači da se rezultati jedino mogu dobiti na skupim uređajima. Uloga ljudskih resursa je tu značajnija od materijalnih. Indija je jedna od svetskih velesila u nauci ne zbog toga što je vrlo bogata i što ulaže mnogo u nauku, već zbog kvalitetnih ljudskih resursa i dobre organizacije. Vi svesno možete da se opredelite za razvijanje naučnih oblasti koje ne zahtevaju velika ulaganja; često se zaboravlja da je značajna, velika nauka podjednako teorijska i empirijska delatnost. I ukoliko se već empirijske delatnosti razvijaju u nekoliko velikih međunarodnih konzorcijuma po svetu, vi u tome treba da učestvujete, ali je bitnije da obrazovanjem razvijate sposobne teoretičare u nauci, one kojima za rad nije potrebno ništa više od olovke i papira, ili računara koji danas nisu skupi. Poznato je da su sva značajna imena, na koja ćete prvo pomisliti kada govorimo o fizici 20. veka, periodu kada su postignuti najveći uspesi i rezultati, upravo teoretičari: Ajnštajn, Dirak, Šredinger, Hajzenberg ili Landau. To ne znači da treba zanemariti empirijsku nauku, ali dugoročna naučna strategija siromašnijih zemalja, kao što je naša, treba da bude zasnovana na teorijskom i računarskom radu, i naravno, na saradnji sa velikim svetskim konzorcijumima.
Nedavno je svet posmatrao neverovatna dostignuća „Rozeta misije”, koja je okupila veliki broj naučnika i inženjera iz zemalja članica ESA, da li je to najopipljivija demonstracija snage podataka, istraživanja i tehnologije?
Sve misije uspešno sprovedene u Sunčevom sistemu u novije vreme pokazale su sjajne rezultate i dokazale da se relativno kompleksne operacije, planovi i profili misija mogu realizovati prilično precizno i sa velikom tačnošću. Takođe je jasno da imamo jedan novi pogled na Sunčev sistem koji je dobrim delom zasnovan na nalazima koji su sakupljeni na licu mesta što je najbolje i najpoželjnije. Kosmičke tehnologije su jedan od najosetljivijih segmenata naučnog istraživanja gde najviše toga, nažalost, zavisi i dalje od dobre ili loše volje političara i potencijalnih finansijera, ali nadamo se da će se u najskorije vreme razumeti da svemirski objekti, pogotovo NEO-asteroidi i druga mala tela Sunčevog sistema koja se nalaze u blizini Zemlje, predstavljaju ozbiljan ekonomski resurs, i da ćemo vrlo brzo biti u stanju da otpočnemo sa komercijalnim korišćenjem svemirskih resursa koji u krajnjoj instanci predstavljaju dugoročnu perspektivu opstanka ljudske civilizacije.
S tim u vezi i projekat Gugl Lunar IKS nagrade, takmičenje koje stimuliše inženjere i preduzetnike širom sveta da se uhvate ukoštac sa izazovom i razviju jeftine metode za robotičko istraživanje svemira, predstavlja bitku za resurse?
Naravno, činjenica je da danas ljudi ima mnogo, daleko više od ekološke ravnoteže koju naša planeta može da podrži, zbog toga smo suočeni sa brojnim problemima, gubitkom biodiverziteta, klimatskim promenama i svemu ostalom. Krajnje je šokantno i uznemirujuće da javnost, pa i neki naučni krugovi ne razumeju i ne shvataju da je primarni uzrok ekoloških problema sa kojima se suočavamo ljudska populacija i činjenica da nas ima više od ijedne druge žive vrste koja nam je filogenetski srodna. Svaka nama srodna populacija je mnogo redova veličine manja od ljudske, uporedite to sa populacijom konja na planeti ili antilopa ili čovekolikih majmuna, dakle vrsta koje su nam bliske po morfologiji i telesnoj masi, a čija populacija je u potpunoj ravnoteži sa prirodnim eko-sistemom zemlje. Iz tog razloga ljudi troše neobnovljive ili veoma sporo obnovljive resurse velikom brzinom i to nam jasno ukazuje na vrlo ozbiljne probleme sa kojima se suočavamo već danas, i sa kojima će se pogotovo suočavati ljudi u budućnosti.
Da li će to biti u skoroj budućnosti?
Zaista ne mogu da razumem nakaradni i krajnje uznemirujući argument da se klimatske promene neće manifestovati za vreme našeg života, ili u narednih nekoliko decenija i mi sad ne treba da razmišljamo o tome, dok za to vreme na planeti dnevno iščezavaju neponovljive žive vrste kao posledica ljudskog dejstva. Uništenje staništa, seča šuma radi ekstenzivne poljoprivrede i slične manifestacije ljudskog načina života danas su destruktivne po eko-sferu na skali koja se može uporediti sa katastrofalnim masovnim izumiranjima vrsta, koja su nam poznata iz prošlosti zemlje. Mi ne reagujemo i to ne primećujemo, jednim delom zato što se to dešava tamo negde u džunglama Amazonije ili na koralnim grebenima u Okeaniji. To je odraz dubokog i teškog deficita moralne odgovornosti i nedostatka svesti o širim posledicama naše delatnosti. Dakle, ako ne želimo da nam ubrzo planeta bude potpuno devastirana, pored povećanja efikasnosti korišćenja postojećih resursa na Zemlji, upotrebom novih metoda recikliranja, uključujući korišćenje molekularne nanotehnologije, neophodni su i novi resursi koji predstavljaju istinski kosmički rezervoar. Oni se nalaze na Mesecu i među asteroidima koji seku Zemljinu orbitu, a zatim i u ostatku Sunčevog sistema; to jeste jedina dugoročna budućnost, u tom kontekstu Guglova Lunar nagrada govori da je o tome moguće razmišljati blagovremeno.
Svemir je bio tema 2014. godine i u kinematografiji, prikazan je film „Interstelar” Kristofera Nolana, koji je izazvao neminovno poređenje sa kultnim filmom Stenlija Kjubrika „Odiseja u svemiru 2001” „Interstelar” je jedno kvalitetno filmsko postignuće baš zbog toga što manifestuje širu ekološku svest i upozorava na katastrofalne posledice sadašnjih aktivnosti, koje vrlo brzo mogu biti fatalne. Sa druge strane, vizija koju su imali Artur Klark i Stenli Kjubrik prikazana je originalno u „Odiseji u svemiru 2001”, iako možemo da diskutujemo zašto je to relevantan datum i zašto je 2001. bila suviše optimistička, i to čisto u hronološkom pogledu, da se stvari koje su oni očekivali nisu desile, odnosno da će se one tek dogoditi. Suštinska poenta tog klasičnog filma je da je jedina autentična vizija budućnosti čovečanstva upravo kosmička vizija odnosno ona koja ukazuje na duboku povezanost čoveka sa njegovim širim kosmičkim okruženjem. Ta pouka je podjednako aktuelna i danas kao i 1968. godine kada je snimljen film, a „Interstelar” je tu da nas na to podseti.
Na Oksfordu se bavite analizom rizika, to su kompleksna pitanja koja u javnosti predstavljaju uznemirujuću temu?
Analiza i prevencija rizika je vrlo praktični proces i zadatak koji na više načina predstavlja naš etički imperativ na kojem treba neprestano da radimo. Ljudi često ne shvataju ozbiljnost rizika, zbog niza neobjektivnosti, među kojima je tipičan fenomen neosetljivosti na opseg rizika, koji pokazuje da ljudi nemaju merilo i skalu kada je reč o velikim pojavama. Dobar primer toga je istraživanje koje je svojevremeno rađeno u Kanadi, u kome su pitali ljude da li žele da ulože 50 dolara u spasavanje jedne određene vrste ugroženih ptica ili 100 dolara u spasavanje svih vrsta ptica u čitavoj državi na jednom prostoru. Većina se opredelila za prvu opciju, što je potpuno iracionalno, jer se u drugom slučaju nalazi i ona vrsta koja je bila i u prvoj opciji.
Kada je reč o globalnim rizicima, neosetljivost na opseg je veoma velika. Ljudi ne shvataju, ili ne prihvataju, trivijalnu istinu da bez obzira na identitet, osobine, boju kože i očiju, poreklo, religijsko ili ma koje drugo opredeljenje – svi su podjednako ugroženi globalnim rizicima, poput realne pretnje globalnog zagrevanja, nuklearne zime, opasnosti od pandemija ili zloupotrebe biotehnologija. To ljudi shvataju površno, olako i veoma često u jednom kvazireligijskom smislu eshatološkog smaka sveta koji mora da se desi. Što je, naravno, sasvim pogrešno, jer samo je do nas, i deo naše odgovornosti, da li će se rizik od takvih događaja umanjiti i svesti na prihvatljivu meru.
Nauka neverovatno napreduje i daje rezultate, koliko su današnja društva spremna da se adaptiraju na taj progres?
To jeste veliki problem, postoje ljudi koji su izrazito pobornici toga da je krajnje vreme da se sprovedu i društvene i političke i prave reforme koje će odgovoriti epohi, problemima i rizicima sa kojima se suočavamo. Primer koji je paradigma svih ostalih je pitanje adaptacije na globalne klimatske promene koje već sad imaju efekte koji nisu očigledni na prvi pogled, ali se dobrim delom odražavaju na cenu hrane, a taj uticaj na cene poljoprivrednih proizvoda na svetskom tržištu će se tek uvećavati.
Jasno je da je neophodno preduzeti čitav niz mera kako bi se sve uskladilo sa nadolazećim promenama, to zahteva mnogo fleksibilniji odnos društvenih elita prema tome i bolju globalnu
koordinaciju. Očekivati da nacionalne države same za sebe mogu da izađu na kraj sa problemima velikim poput klimatskih promena je prosto nerealan. Države kakve danas postoje nisu u stanju da se izbore sa tako velikim izazovima – i zato je neophodna ozbiljna međunarodna koordinacija.